Zdena Lučić otkrio da je Dragan Čović 1991

išao na posao. HercegBosna u šoku. U ovoj kampanji Zdenko Lučić uspio je rekonstruirati jedan od najvećih skandala novije hrvatske povijesti: Dragan Čović bio je 1991. u Sokolu. Na poslu. U firmi u kojoj je radio. Direktor proizvodnje navodno se bavio proizvodnjom. Vijest je toliko potresla Hercegovinu da je jedan čovjek u Grudama prestao miješati beton kad je čuo da je zaposlenik jugoslavenske firme zapravo bio zaposlenik jugoslavenske firme. Je i Bosnu.

Evo reporteri javljaju da je jedna Janja iz Kiseljaka kad je pročitala tu objavu u izjavi za medije kazala: “Gospića ti ne kontam šta me pitate, zagori mi kava”. Pustimo zajebanciju, a gdje je Čović trebao biti? U Frankfurtu s dvije kartonske kutije i hrvatskom zastavom preko ramena? U nekoj garaži u Offenbachu peći ćevape i čekati da drugi riješe hrvatsko pitanje? Ljudi danas zamišljaju 1990. i 1991.

kao da je cijeli hrvatski narod jednog jutra trebao kolektivno napustiti sva radna mjesta, izići iz svih institucija Jugoslavije i otići u Njemačku prati tanjure dok Milošević, JNA i Beograd preuzimaju kompletan sustav bez ikakvog otpora. Kako bi izgledalo hrvatsko pitanje da su svi Hrvati tada “hrvatovali” izvan sustava? Tko bi ostao u poduzećima, bankama, općinama, policiji, vojnoj industriji, medijima, diplomaciji? Tko bi kontrolirao infrastrukturu? Tko bi znao kako sustav diše?

Države se ne stvaraju samo pjesmom, ikonografijom i emigrantskim romantizmom. Netko mora znati gdje su ključevi skladišta, tko potpisuje naloge i kako radi telefonska centrala. Povijest nije kafanska pjesma nego logistika. A stvarnost je bila mnogo manje filmska nego što je današnji Facebook patriotizam zamišlja. Ljudi su išli na posao. Tvornice pokušavale opstati. Direktor proizvodnje vodio proizvodnju. Inženjeri crtali dijelove.

Nitko nije imao aplikaciju koja pokazuje kad točno treba prestati biti Jugoslaven, a kad postati idealni Hrvat za potrebe kampanje 2026. Po toj logici bi pola hrvatske elite trebalo retroaktivno kompromitirati. Franjo Tuđman bio general JNA. I bio je ateist. I to u trenutku stvaranja Hrvatske. Skupa sa Šuškom pozivao je narod na opću pomirbu. I koga Tuđman uzima za šefa Obavještajne mreže? Tko je bio nadređen Zdeni Lučiću? Josip Perković. Vrsni obavještajac Titove Jugoslavije. Šta ćemo sada Zdena?

Mnogi kasniji Tuđmanovi ministri, po izjašnjavanju Jugoslaveni, gospodarstvenici i zapovjednici odrasli su i radili unutar jugoslavenskog sustava i identiteta. Pa što? Matijaš Pauk primjerice, sin je narodnog borca i Heroja Sutjeske. Oćemo mu objaviti biografiju i prozvati ga da nam odjednom nije dovoljan heroj? Ili još uvijek treba pojašnjavati da je Sutjeska jedna od najvećih hrvatskih bitaka?

Ozbiljni narodi ljude i familije gledaju kroz desetljeća djelovanja, a ne kroz jedan požutjeli zapisnik iz listopada 1991. Samo Zdena voli kopati po fasciklima kao da povijest može stati u jednu fotokopiju i birtijsku optužnicu. I upravo tu Lučićeva kampanja postaje zanimljiva. Ne pokušava ona dokazati da je Čović radio protiv hrvatskog naroda. To ne može dokazati. Ona pokušava proizvesti emocionalni refleks. “Jugoslaven”, “Soko”, “1991.”, “krizni stožer”.

To treba zazvučati kao anomalija kod dijela publike koja povijest razumije kroz navijačke transparente i ratne VHS kazete. To je ona hercegovačka politička tehnika: ne optuži čovjeka direktno, nego mu ostavi etiketu da visi nad glavom kao miris luka u liftu, pa nek se budale misle. Paradoksalno, upravo su ljudi iz sustava tada bili potrebni hrvatskoj politici. Tuđman nije mogao graditi državu samo s emigrantima, konobarima iz Stuttgarta i pjesnicima iz dijaspore.

Trebali su mu ljudi koji razumiju industriju, ekonomiju, upravljanje i infrastrukturu. Netko mora znati gdje je glavni osigurač. Država nije tamburica nego elektroormar. Najsmješnije u svemu je što dokument da je Čović bio “Jugoslaven” postoji godinama. I? Pa gotovo svi smo bili Jugoslaveni. I Lučić je rođen u Jugoslaviji. Nije pao iz helikoptera ravno u hrvatski suverenizam. Ideja jugoslavenstva nastala je upravo među Hrvatima 19. stoljeća. Ne među Srbima nit Bošnjacima.

Ali hercegbosanska kampanja ove godine ne voli povijest. Ona voli etiketu. Kratku. Glasnu. Da stane na Facebook status i dvije birtijske rečenice ispred trgovine.

ZAKLJUČAK: Zdena Lučić će, paradaoksalno, uspjeti ono što godinama nisu mogli ni sarajevski unitaristi ni međunarodni eksperimentalni laboratorij zvan BiH: posvađati pola hrvatske političke scene međusobno, vratiti retoriku dvadeset godina unatrag, zapaliti birtije, WhatsApp grupe i obiteljske ručkove, a onda se uredno vratiti u Makarsku gledati zalazak sunca i more bez previše posljedica po vlastiti život. Hercegovina će ostati ovdje da živi sa svađom koju je proizveo.

Ipak, paradoksalno, možda je upravo zato politički koristan. Jer hrvatska scena u BiH već godinama izgleda kao domjenak umornih činovnika. Sve je postalo predvidivo, sterilno i uspavano. Ljudi više ne izlaze na izbore ni iz bijesa. A politika bez emocije na Balkanu traje otprilike koliko sladoled na asfaltu u Mostaru. Lučić, sviđalo se to nekome ili ne, vraća konflikt u fokus. Nervira ljude. Diže tlak. Tjera ih da zauzmu stranu. I upravo zato diže izlaznost.

A narod koji ne izlazi na izbore polako prestaje biti politički narod. Zato ga treba medijski podržati. Ne zato što je nužno u pravu u svemu što govori, nego zato što razbija političku monotoniju i tjera hrvatsku scenu da se ponovno politički probudi. Ako je natjerao Čovića da konačno popizdi i Hrvata će bogami na izbore. Demokracija u HercegBosni ionako nikad nije funkcionirala kroz pristojne okrugle stolove i panel diskusije. Ovdje se politika uvijek palila tek kad netko baci šibicu u suhu travu.

A Zdena trenutno hoda Hercegovinom s kanistrom benzina, nadamo se ne Kadijevićevog, i osmijehom čovjeka koji zna da će poslije svega ipak spavati uz more. Civilizacijski Waterloo hercegovačkog opozicionarstva možda na kraju postane i njegov najveći doprinos. Jer barem je probudio mrtvace. Nas, prokleto umrtvljenu molitvenu zajednicu polako al sigurno pretvara u političku naciju. Ne ciljano i smisleno, naravno, nego kao posljedicu svega. A to je važno. I za taj dio mu čak možda i budemo dužni.

/POSKOK/ ISPRAVAK TEKSTA 27.5. 2026 11:06: Josip Perković nije bio šef obavještajne službe u Hrvatskoj bio je savjetnik ministra Šuška za sigurnost. Isključivi šef obavještaje službe Hrvatske bio je pokojni Miroslav Tuđman

Izvor: Poskok.info ↗