Imenovana je Darijana Filipović

VEDRANA RUDAN: Pisala je o „djeci iz pakla“, a onda otkrila koliko je u tim pričama bilo istine SVIJET IDE U NEKU STVAR, AUTONOMNO: U Zagrebu je službeno počela degradacija europske vrste GRUDE: Lokaliziran veliki požar uz granicu s Hrvatskom, izgorjelo oko 60 hektara Imenovana je Darijana Filipović . Jednoglasno, uredno, bez drame, bez onog sitnog škripanja koje bi dalo naslutiti da politika još uvijek ima puls.

Stranka je odradila svoj dio posla onako kako ga zna raditi: zatvorila krug unutar sebe i otvorila kampanju prema vani. I sad dolazi onaj nezgodni dio koji se ne rješava sjednicama ni zaključcima – šta ćemo sad mi ostali. Jer istina je jednostavna i pomalo neugodna: izbor kandidata nije izbor birača. To je tek pozivnica. Stranka je rekla svoje, i sad je na narodu. I tu počinje stvarna utakmica, ona koja nema zapisnik ni dnevni red.

Ona koja se odvija po terenu, u razgovorima koji nisu planirani, u procjenama koje se ne mogu kontrolirati. Tu se odlučuje hoće li kandidatkinja ostati “njihova” ili postati “naša”. A razlika između te dvije riječi veća je nego razlika između pobjede i poraza. HDZ je, naravno, napravio ono što racionalna stranka u ovakvom sustavu radi: izabrao sigurnost. Nema talasanja, nema unutarnjih obračuna, nema spektakla koji bi razveselio publiku, ali razbio strukturu.

Za malobrojne Hrvate u Bosni i Hercegovini to ima logike. Svaka unutarnja svađa skupa je kao loša investicija – brzo se vrati s kamatama. Kontrola je, u tom smislu, oblik političke štednje. Ne trošiš energiju na sebe da bi je imao za druge. Ali štednja ima svoju cijenu. Kad sve ide glatko, bez izbora i bez napetosti, birač počne sumnjati da uopće ima ulogu. Njegov glas postane tehnički detalj, nešto što se podrazumijeva. I tada se dogodi ono što je najopasnije – ne pobuna, nego ravnodušnost.

Ljudi ne izlaze na izbore jer su protiv, nego jer su uvjereni da nije važno. A politika bez osjećaja važnosti brzo se pretvara u administraciju. Zato pitanje “šta ćemo sad” nije retoričko. To je jedino pravo pitanje. Hoće li kampanja ostati produžetak odluke ili će postati proces uvjeravanja? Hoće li kandidatkinja govoriti kao miljenica stranke ili će se truditi postati miljenica naroda, kao netko koga ljudi žele čuti i mimo stranačke discipline?

Jer ako ostane samo ovo prvo, sve će biti savršeno posloženo i opasno prazno. Bez ovog drugog će stvari ići teže. U međuvremenu, negdje u pozadini već se pojavljuje i drugi faktor – kandidat “petorke”, onaj koji ne mora osvojiti sve Hrvate, nego dovoljno njih, uz podršku drugih. To nije politička teorija, to je matematika. Ako dio birača ostane kući, a drugi dio izađe protiv, rezultat se ne odlučuje kvalitetom, nego raspodjelom apatije. I tu svaka sigurnost počinje ličiti na rizik.

I tu dolazimo do još jedne neugodne, ali ključne stvari: bez podizanja tona, bez jasne konfrontacije i bez spremnosti da se uđe u sukob tamo gdje treba, teško se postaje miljenik naroda. Narod ne reagira na savršeno umirujuće rečenice nego na osjećaj da netko ima snage stati, reći i izdržati. Kandidat koji ne pokazuje zube ostaje pristojan. A pristojnost sama po sebi rijetko pobjeđuje izbore. Zato je stvarna kampanja tek počela. Ne ona s plakatima i sloganima, nego ona u kojoj kandidat mora postati više od odluke.

Mora ući među ljude, ne kao funkcija nego kao osoba. Mora proizvesti osjećaj da izbor ipak nije zatvoren, nego otvoren – barem na razini odnosa. Jer ljudi ne glasaju samo zato što treba, nego zato što hoće. A između ta dva glagola stoji cijela razlika ove političke priče. Stranka je odradila svoje što se tiče kandidature. Sad je red da uđu među narod. Među sve one koji će na kraju odlučiti jesu li bili pozvani ili samo obaviješteni.

Izvor: Poskok.info ↗