Ako je većina HDZ-a, kako sam tvrdi, uz Zdenka Lučića, gdje su onda pukotine?

LUČIĆEVA NAJVEĆA TVRDNJA I NJEZIN NAJVEĆI PROBLEM VEDRANA RUDAN: Pisala je o „djeci iz pakla“, a onda otkrila koliko je u tim pričama bilo istine SVIJET IDE U NEKU STVAR, AUTONOMNO: U Zagrebu je službeno počela degradacija europske vrste GRUDE: Lokaliziran veliki požar uz granicu s Hrvatskom, izgorjelo oko 60 hektara Politička kampanja među Hrvatima u Bosni i Hercegovini dugo nije bila ovako zanimljiva. Godinama su izbori uglavnom bili stvar matematike, terena i unaprijed poznatih odnosa snaga.

Ovoga puta pojavio se kandidat koji nije pristao igrati ulogu statističara vlastitog poraza. Bivši predsjednik Mladeži HDZ-a BiH Zdenko Lučić odlučio je izazvati politički poredak koji traje desetljećima i pritom iznio možda najzanimljiviju tvrdnju dosadašnje kampanje: da je čak 70 posto HDZ-a BiH zapravo na njegovoj strani. Jer ako sedam od deset ljudi u jednoj političkoj organizaciji podržava čovjeka koji nastupa protiv službenog kandidata, takva organizacija više ne djeluje kao monolit.

U njoj bi se morale vidjeti pukotine. Pojavio bi se barem poneki istaknutiji prebjeg. Netko bi javno postavljao pitanja. Neki lokalni odbor pokazao bi znakove neposluha. Otvorile bi se rasprave o smjeru kojim stranka ide. Čule bi se kritike na račun vodstva koje više ne uspijeva kontrolirati vlastitu bazu. HDZ BiH djeluje jednako disciplinirano kao i prije godinu dana. Nema otvorenih pobuna. Nema javnih sukoba među visokim dužnosnicima. Nema vala prelazaka na drugu stranu.

Nema ni znakova panike kakvi se obično pojavljuju kada velika organizacija osjeti da gubi kontrolu nad vlastitim članstvom. To naravno ne znači da u HDZ-u nema nezadovoljstva. Velike stranke uvijek ga imaju. Pitanje je samo koliki je njegov stvarni opseg. Moguće je da Lučić vidi procese koji još nisu izbili na površinu. Moguće je i da precjenjuje vlastiti doseg.

Politika poznaje mnoge ljude koji su bili uvjereni da predstavljaju tihu većinu, da bi na izborni dan otkrili kako je ta većina ipak bila znatno manja nego što su vjerovali. No bez obzira na konačan rezultat, Lučiću treba priznati jednu stvar. Nakon dugo vremena hrvatska politička scena ne izgleda kao unaprijed napisana predstava. Pojavio se izazivač koji govori samouvjereno, napada izravno i odbija prihvatiti ulogu kandidata koji samo popunjava glasački listić. To samo po sebi nije mala stvar.

Zanimljiv je i njegov pokušaj da se jasno ogradi od bošnjačkih glasova. Više puta je ponovio kako želi potporu isključivo hrvatskih birača te čak pozvao Bošnjake i Srbe da ne glasaju za njega. Međutim, tu se pojavljuje jedan politički paradoks. Dio medija koji tradicionalno nije blizak HDZ-u BiH pokazuje prema Lučiću vidljive simpatije. To ne znači da ga podržava organizirano niti da iza njega stoji nekakav skriveni projekt, ali stvara percepciju koju će teško izbjeći.

U politici percepcija često vrijedi jednako koliko i stvarnost. Tu možda leži i najzanimljiviji pokazatelj stvarnog stanja na terenu. Ako bošnjački politički i medijski krugovi Lučića nastave predstavljati kao poželjnu alternativu Čovićevoj politici, kandidatkinja HDZ-a BiH može biti prilično mirna. Hrvatsko biračko tijelo već je mnogo puta pokazalo kako na takve poruke reagira suprotno od očekivanog. Pravi trenutak za uzbunu u HDZ-u ne bi bio kada ga hvale mediji koji godinama kritiziraju Čovića.

Takav trenutak nastupio bi onda kada bi isti ti mediji počeli upozoravati na Lučića kao ozbiljnu prijetnju. Tek kada protivnik postane dovoljno opasan da izaziva strah, može se govoriti o stvarnom pomaku u odnosima snaga. Do tada ostaje otvoreno pitanje na koje još nema uvjerljivog odgovora. Ako je 70 posto HDZ-a BiH za Lučića, gdje se tih 70 posto trenutno nalazi? Postoji još jedna dimenzija ove priče koja se često zanemaruje.

Čak i ako Lučić na kraju ne uspije ozbiljnije ugroziti kandidatkinju HDZ-a BiH, sama činjenica da se pojavio glasniji i politički prepoznatljiv izazivač ne mora nužno biti loša vijest ni za HDZ ni za hrvatsko biračko tijelo. Godinama se među Hrvatima u BiH govori o političkoj apatiji, osjećaju da su izborni ishodi unaprijed poznati i da kampanje prolaze bez stvarne neizvjesnosti. Takvo raspoloženje rijetko motivira ljude da izađu na birališta. Iz te perspektive, konkurentna utrka može imati i pozitivan učinak.

Veća mobilizacija gotovo uvijek znači veću izlaznost, a za Hrvate u Bosni i Hercegovini upravo je izlaznost jedan od najvažnijih političkih resursa. Svaki dodatni birač koji izađe na izbore jača legitimitet izabranog predstavnika bez obzira na to tko na kraju pobijedi. Zbog toga bi možda najracionalniji scenarij bio onaj u kojem kampanja ostane živa i natjecateljska što je dulje moguće, a da se istodobno ne izgubi iz vida šira slika.

Kada bi se pred sam kraj izborne utrke pokazalo da jedan kandidat ima uvjerljivu prednost, politička zrelost nalagala bi razgovor o mogućem objedinjavanju potpore. Takav dogovor nije jednostavan niti je danas realno očekivati da ga itko javno najavljuje, ali bi dugoročno mogao pomoći očuvanju maksimalnog broja hrvatskih glasova za hrvatskog člana Predsjedništva. Na kraju, bez obzira na međusobne optužbe i razlike, i Lučić i kandidatkinja HDZ-a BiH obraćaju se uglavnom istom biračkom tijelu.

Upravo zato ova kampanja ne bi trebala biti natjecanje u međusobnom iscrpljivanju, nego pokušaj da se na birališta izvede što veći broj ljudi koji bi inače ostali kod kuće.

Izvor: Poskok.info ↗